Home > General, Politika, Srpsko-hrvatski > Aktuelnost anti-fasizma u post-jugoslaviji

Aktuelnost anti-fasizma u post-jugoslaviji

October 10th, 2010

Danas dok srpski fasisti i turbo-nacionalisti, a za njima masa naroda koja nije ni svijesna u ime cije ideologije marsiraju Beogradom, sam pomislijo koliko je antifasizam jos aktuelan na post-jugoslovenskim prostorima. Naravno sav tav bijes i reakcija nisu samo rezultat homofobije i preporodjenog tradicionalizma: nezadovoljstvo, totalno razocarenje u politiku, ekonomska kriza i kompleks zvan “euro-skepticizam” cine to da se ogroman broj mladih okrece prema novim oblicima nedeklarisanog fasizma koji se predstavlja kao mjesavina populizma i anti-politike  sa cesto kontradiktornim stavovima. Bez utijehe ali na svu srecu su se u zadnjih desetak godina  pojavili i anti-fasisticki kolektivi sirom post-Jugoslavije koji su na neki nacin dio onoga sto ostaje od “no global” pokreta i uopste te nove generacije disidentsktva koje prevazilazi stare kategorija marxizma i anarhizma. S time rado objavljujem clanak uzet sa sajta novosadske anti-fasisticke akcije, ciji je autor aktivista iz Mostara koji analizira kontekst u kome se mnoze oblici desnicarskog radikalizma, pocevsi od situacije u Bosni i Hercegovini. Ako uspijem naci volje i vremena, ovo cu prevesti na italijanski.

ANTIFA BiH PRUŽA OTPOR SVIM FAŠISTIMA!

Posted Sun, 26/09/2010 – 02:15

Fašisti iz mostarskog sokaka

Piše: Salmedin Mesihović

Nostalgija za kvislinškim režimima i formacijama je treći aksiom neonacizma. Zanimljivo je da oni koji bi voljeli povampirenje poraženih ideologija iz II svjetskog rata (kod nas uglavnom u četničko – ustaškom i handžarskom obliku) uvijek pokušavaju naći opravdanje za počinjene masovne zločine, za služenje okupatoru (kao obični lakeji), za širenje mržnje i podjela, i nikada se ne žele obazrijeti na nevine žrtve niti se bar formalno pokušati ispričati za ono što se desilo. Lažiranje, prikrivanje i friziranje historije i neprihvatanje nikakve odgovornosti je četvrti aksiom neonacizma

Žanr horora uvijek je bio popularan, jer ljudi vole da osjete bar neku dozu uzbuđenja i udara adrenalina, izazvane gledanjem ili čitanjem izmišljenih priča o zombijima i vampirima, koji predstavljaju samo vanjski izraz naših dubokih strahova zakovanih u našoj podsvjesti. Naravno, taj „ispušni ventil“ je impresija, uobrazilja, koju sebi dopuštamo samo u sigurnosti naših domova ili kina. Ali, horori nisu samo fikcija, njih ima itekako i u realnom svijetu, i potrebno je samo malo da se zagrebe po površini, da se otkrije bujanje iskonskog zla.

Zanimljivo je da se to realno iskonsko zlo ustvari pojavljuje i u oblicima koje baštini fikcionalni žanr koji voli priče o vampirima. To znači da, iako se čini da smo ubili tog demona, on ustvari živi i dalje (možda se samo pritaji), a kada mu se ukaže prilika onda se ponovo pojavi (što bi u narodu rekli, „povampiri se“) i onda se ta zaraza proširi brzinom crne smrti (ili bubonske kuge). Činilo se da je taj demon (kod nas tada oličen u ustaško – četničkim pokoljima, ubijanjima, silovanjima, mržnji, primitivizmu i zatucanosti) uništen na kraju II svjetskog rata. Međutim, on je ponovo oživio krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, i zaraza se ponovo pojavila, pretvarajući ljude u zombije iskonskog zla ili u „vampire“ željne krvi nevinih.

Nada ne umire nikada, i mislili smo u nekoj naivnoj utopiji da će stranci iz samoproklamiranog „slobodnog svijeta“ naći načina da uguše tog demona i bace ga u paklene kaljuže gdje i pripada. Otrežnjenje od „europske“ i „američke“ iluzije je brzo došlo, onda kada se vidjelo da smo obični pijuni, potrošna roba i tržište za sve i svašta na šahovskoj ploči na kojoj se igraju moćnici svjetske politike i ekonomije, partije neoliberalnog svjetskog poretka.

Ti demoni poraženih ideologija II svjetskog rata, koji nesumnjivo proizlaze iz iskonskog zla – tog antipoda konstatne vrijednosti našeg postojanja (neko će je nazvati i Bogom) – čine nam se sada tako moćnim. Kao da svojim „urlicima užasa“ koji odzvanjaju našom zemljom, pokušavaju da označe svoju teritoriju. Sa ovim demonima koji proizlaze iz mržnje, rađaju se i novi demoni: kriminal, korupcija, neznanje, anksiozni strah, zatucanost, primitivizam, laž, sujevjerje, itd.

Osnovni problem za obične ljude na ovim prostorima jeste da ti demoni poraženih ideologija II svjetskog rata djeluju prikriveno i neće se javno deklarirati kao nacionalsocijalisti i mrzitelji. Izuzetak čine samo neke male, opskurne skupine besposlene i frustrirane balavurdije i običnih folklornih klovnova, kao što su Obraz, Nacionalni Stroj, Ravnogorski četnički pokret, 1389, neki Bošnjački nacionalni pokret iz Švedske (!?), raznorazni budalaši sa ustaškim kapama po dernecima na Blajburgu (parafraziram bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića) i Thompsonovim koncertima. Eksponenti tih demona i oni koji su podlegli zombijevskoj zarazi (nalik na „Resident Evil“), kao da se stide svoje suštine i onoga što su postali, dobro su se prikrili i zamaskirali i formalno (kao papagaji) ponavljaju kako nemaju ništa sa fašizmom.

Karikaturalno izgleda kada Ravnogorski pokret za sebe kaže da je u II svjetskom ratu bio na strani saveznika (možda su u pauzama pijanki sa talijanskim crnokošuljašima ili oficirima 2. Oklopne armije III Rajha ponekad znali poslati neku poruku u London?), ili kada se Neoustaše predstavljaju kao neko predziđe (antemurale) europske civilizacije i kulture, ili kada se, sa treće strane, patriotizam i tolerancija pokazuju mahanjem turskim i saudijskim zastavama (uz naglašavanje da Republiku Tursku i njena dostignuća i vrijednosti iznimno uvažavam i cijenim).

Kao što se vidi, osnovna podloga za ovakvo pretvaračko fašiziranje, klerofašiziranje ili nacionalsocijaliziranje proizlazi iz licemjerja (koje bi kao trebalo biti grijeh). Licemerje se manifestira i onda kada se optužuje Francuska za zabranu burki, a ne optužuje Saudijska Arabija za zabranu svega ostalog izuzev burki, čije je nošenje dozvoljeno, kada se vole Iran i Pakistan a za „dijasporaško utočište“ se odaberu Sent Luis, Minhen ili Geteborg, a ne Islamabad, Karaći ili Isfahan, kada se skuplja pomoć za žrtve Gaze (što je u redu), a ne pominju se žrtve genocida u Darfuru ili napadi na Kopte u Egiptu (što nije u redu). Licemerje je i kada se nekoga optužuje za Neoosmanizam, a onda taj koji optužuje, za male pare Rusiji proda sve što ima (da ne bude zabune, Rusku Federaciju i Rusku kulturu izrazito cijenim i poštujem); ili ide u Izrael tražiti saveznika, a potajno zadržava tradicionalni antisemitizam.

Istovremeno se širi jezik mržnje, posebno pred izbore, a zaštitnici „čistoće“ (bolje reći prljavštine) rasa, naroda, religija, država, itd., kao dušebrižnici se pojavljuju i dominiraju javnošću, stvarajući ambijent i kulturu koje možemo nazvati fašističkim (bez obzira koliko se to demagoški opovrgavalo). Prizivaju se tako junaci sa Kosova polja (da opravdaju „junaštvo i čojstvo“, odnosno najobičnije grubo nasilje), pleme iz VII stoljeća (koje je valjda donijelo uljudbu i kulturu na Balkan, ups, oni nisu sa Balkana); ili Gotski preci samoproklamiranog „temeljnog i tolerantnog naroda“ BiH. Pod firmom historijskog revizionizma i relativiziranja pokušava se na mala vrata izjednačiti krvnik, žrtva, i onaj ko se borio protiv krvnika, a onda će se pokušati ponovo etablirati poražene ideologije iz II svjetskog rata, koji kod nas izgleda, nažalost, još uvijek traje u nekim drugim vidovima.

Narod treba zaštitu od takvih prevarantskih fašista (često najobičnijih kriminalaca i korumpiranih hulja) i bjelosvjetskih hohštaplera koji će huškati narod sa skupštinskih govornica, iz predizbornih šatri, sa printanih i web stranica, TV i radio emisija. I ta prikrivenost je najgora, ali ona je i razlog zašto se ne donosi zakon o zabrani fašističkih i nacističkih organizacija. Ali je zato i hvalevrijedno kada oni, koji se često vole nazivati „zadnjom utvrdom pluralizma mišljenja“ (a baniraju i zabranjuju one IP adrese sa kojih dolaze svi drugačiji komentari), konačno pokažu svoje pravo lice, odnosno izađu iz čahure pretvornosti.

Povod izliva bijesa, u konkretnom slučaju Neoustaša, je održavanje ANTIFA festa u Mostaru, kojim bi se kulturno i civilizacijski poslala poruka da još uvijek ima onih koji nisu podlegli zarazi. Taj pakleni oblak, koji se tako svemoćno nadvija nad našim prostorima, u stvari je obično mjehur od sapunice i dovoljno ga je samo načeti i on će ispuhati jako brzo. Te činjenice su postale svjesne i mnoge organizacije koje su za svoju misiju uzele i antifašističko opredjeljenje, kao što su mostarska ANTIFA (koja je uradila nemjerljivo odličan posao u vrlo teškoj sredini, u podijeljenom gradu, kojeg je bolje nazvati balkanskim Belfastom, nego stolnim gradom), zatim Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratiju (sa uspješnim prvim sarajevskim antifašističkim festivalom), pokretima „DOSTA!“, „Akcija Građana“, „Mladi komunisti i Radničko komunistička partija BiH“, koja djeluje u oba entiteta (što je veliko postignuće), i mnoge druge skupine i organizacije koje su u procesu ukrupnjivanja. Za razliku od raznoraznih kvazi-udruženja građana, koja su obilato podržana iz budžeta kako bi posrednim putem širile ideologije horora, ove organizacije se same snalaze i u tome je njihova vrijednost i budućnost ostvarivanja njihovog cilja.

Zato su nositelji zla bijesni, jer su svjesni svoje prolaznosti i zato su reagirali na način ispod svakog nivoa. Portal „Poskok“ je tako vijest o održavanju ANTIFA festa popratio uvredljivim slikama i ironičnim člankom. Naravno, to je praćeno nizom vulgarnih i frustriranih komentara (čak i prijetnjama) „anonimnih surfera“ – naravno, samoproklamirani pluralistički portal, kakav je Poskok, njima nije banirao IP adrese, kao mnogim drugima čiji su komentari zagovarali antifašističke stavove(!). Iza njihovog prezira, vanjske arogancije i uvredljivosti kriju se obični sram (jer svjesno podržavaju ono za šta im njihova podsvjest kaže da je zlo, pa imaju konflikt osobnosti), ali i strah i kukavičluk. Naravno, sadašnja generacija antifašista (bez obzira na političko opredjeljenje, jer nisu samo ljevičari antifašisti – i Čerčil, kao okorjeli desničar, bio je i veliki antinacista), nije ona koja će se povlačiti i slijegati glavama i kojoj će neko nabijati komplekse radi osvete u periodu od kraja 1944. do kasnog proljeća 1945. (usput potpuno zanemarujući ono što se desilo u periodu 1941. – 1945., kada su okupatori i njihove domaće bedaste sluge, kao što su ustaše i četnici, pobili na stotine hiljada nevinih ljudi).

Odgovor je, naravno, došao od jednog našeg druga, koji je samo rekao ono što svi znaju, ali što niko neće javno da kaže (kao u bajci „Carevo novo ruho“). I onda je nastupila salva otrovnih tekstova i komentara (onih koji nisu banirani) na Poskoku, u kojima se pokušavaju nipodaštavati antifašisti, nazivajući ih „simpatičnim“, ali i uvredama na račun autora. Tom prilikom su poskok-majstori samo na osnovu autorovog imena izveli niz zaključaka, a da čovjeka uopće ne poznaju. Tako su mu predodredili i nacionalnu i religijsku pripadnost, zaboravljajući da je i nacionalna i vjerska, kao i politička pripadnost, stvar osobnog izbora, stvar koja proizlazi iz slobode savjesti i spoznaje, a ne nasljeđuje se rođenjem. Time su potvrdili prvi aksiom kojim se neko određuje za neonacistu. Onda su nešto baljezgali o njegovim djedovima, ponovo se služeći neonacističkim floskulama o tome kako je čitav jedan narod ovakav i onakav, naravno koristeći omiljenu poskokovu tezu koja sažeto glasi :„Svi bh. muslimani su u II svjetskom ratu bili ustaše, pa su onda prešli u partizane i tako izdali NDH“.

Izgleda da su poskok–pisci svoje historijsko znanje zasnovali na bapskim pričama i onome što oni žele čuti, a ne na relevantnoj povijesnoj znanosti (poskoci, izbrojte samo koliko je partizanskih brigada sa „muslimanskim“ predznakom ili se raspitajte šta je to Unska operativna grupa). Niti su svi Srbi i Crnogorci bili četnici, niti su svi Hrvati i Bošnjaci bili ustaše i pripadnici Handžar divizije (u tom slučaju se postavlja pitanje: ko je bio u partizanima, možda samo Slovenci?). Uzmite statistiku koja govori o poginulim partizanima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, pa ćete vidjeti koliko je kojih bilo, i naravno vaše teze će se raspršiti. Za sve posjetioce Poskoka, evidentno je zašto postoji ovaj portal – zbog širenja mržnje i konstantnog kontaminiranja društva. Za jad i bijedu u Zapadnoj Hercegovini, Poskok ne traži krivce u kriminogenim (uglavnom ratnoprofiterskog tipa) domaćim elementima, nego mržnju i nezadovoljstvo usmjerava na druge strane. Nebrojeno je tekstova u kojima se napada Sarajevo, istočni dijelovi Mostara, drugi narodi u BiH, komunisti, antifašisti, bosanski franjevci, purgeri (odnosno Zagrepčani), pa i sama Hrvatska (koju nazivaju „perecijom“, valjda zato što nije uređena onako kako bi poskoci htjeli da ona izgleda), pa i vladajuća koalicija u Zapadnohercegovačkom kantonu (naravno ona nije iz HDZ BiH). Traženje dežurnog krivca (a ne pospremanje ispred svojih vrata) je drugi aksiom neonacizma. U svojoj hiperkritičnosti Poskok ustvari samo jednu stvar nije javno kritizirao, a riječ je o historijskoj pojavi tzv. NDH iz II svjetskog rata (jednoj marionetskoj i lakejskoj formaciji) u kojoj se pristupilo totalnoj fizičkoj eksterminaciji Židova i Roma, masovnim i brutalnim ubijanjima, protjerivanjem i prevjeravanjima Srba i pravoslavaca, prisilnoj nacionalizaciji tadašnjih bh. Muslimana i ubijanjima i mučenjima svih onih koji se nisu slagali sa režimom.

Nostalgija za kvislinškim režimima i formacijama je treći aksiom neonacizma. Zanimljivo je da oni koji bi voljeli povampirenje poraženih ideologija iz II svjetskog rata (kod nas uglavnom u četničko – ustaškom i handžarskom obliku) uvijek pokušavaju naći opravdanje za počinjene masovne zločine, za služenje okupatoru (kao obični lakeji), za širenje mržnje i podjela, i nikada se ne žele obazrijeti na nevine žrtve niti se bar formalno pokušati ispričati za ono što se desilo. Lažiranje, prikrivanje i friziranje historije i neprihvatanje nikakve odgovornosti je četvrti aksiom neonacizma.

Kao istinski ljevičar, ja sam potpuno svjestan partizanske retorzije na kraju II svjetskog rata, kada je u ime osvete, bez suda ili na „narodnim sudovima“, pogubljen veliki broj ljudi (od kojih je jedan broj bio krivih, ali bilo je i nevinih) na prostoru od Vardara pa do Triglava. Svjestan sam i da se Zapadna Hercegovina (sticajem nesretnih okolnosti) od svih južnoslavenskih prostora, najviše našla na udaru te osvete. I naravno da i to treba istražiti i osuditi, ali nikada, ponavljam, nikada se ne smije zanemariti jedna činjenica da kvislinzi i domaći izdajnici i njihove formacije nisu jednaki sa Narodnooslobodilačkim pokretom i partizanima.

Okupacija, ustaše, četnici, bjelogardejci, handžaristi i njihove djelatnosti i pokolji su bili uzrok, a partizanska osveta je posljedica onoga što su ovi činili. Uzrok i posljedica nikada nisu isto.

Na tome NDH-nostalgičarskom portalu kao redovni kolumnista pojavljuje se visoko pozicionirani član Dodikovog SNSD, Rajko Vasić, čiji su tekstovi ravni Gebelsovim majstorima propagande. Svi u udruženom poduhvatu širenja mržnje i razbijanja svega humanoga. Tu nema riječi ni o kakvom ujedinjavanju, ni o kakvoj izgradnji, ni o kakvoj kreaciji, oni propagiraju samo pozive na podjele i uništavanje. Oni nemaju poštovanja ni prema životu, ni prema smrti, i ništa im nije sveto, jer su istinu davno prodali za „šaku masti“. Tako su i NDH-nostalgični cyber jurišnici, oličeni često u onima koji redovito daju komentare na Poskoku, isto ono što i četničko–ravnogorske „derneklije“ sa njihovih okupljanja na Manjači i Višegradu, i isto ono što i bradonje (sa obrijanim brkovima i malo dužim šorcevima) koje u zaštiti svoga shvatanja ćudoređa zastrašuju zaljubljene parove u parkovima u gluho doba noći.

Nažlost, zbog svega navedenog, moramo zaključiti da u BiH, još uvijek kuca zmijsko srce…

Comments are closed.